David Wilkerson (propovijedi)

[Čovjek & Riječ]

utorak, siječanj 12, 2010

IZVAN LJUDSKE NADE

Postoje vremena kad su određene životne situacije izvan ljudske nade. Ne postoji savjet, liječnik, lijek ni išta drugo što bi moglo pomoći. Situacija je postala nemoguća. Ona zahtijeva čudo ili će sve završiti u uništenju.
U takva vremena, jedina nada koja je za nekoga ostala jest da dođe k Isusu. Nije važno tko je to, otac, majka ili dijete. Ta osoba mora preuzeti odgovornost da dohvati Isusa. I mora odlučiti: "Neću otići dok ne čujem riječ od Gospodina. On mi mora reći: 'Gotovo je. Sad idi u miru.'"
U Evanđelju po Ivanu nalazimo upravo takvu obiteljsku krizu: "Tu se nalazio neki kraljevski činovnik komu je sin bolovao u Kafarnaumu" (Iv 4,46). Bila je to ugledna obitelj, možda čak kraljevska. Duh smrti visio je nad tim domom dok su roditelji njegovali sina koji je umirao. Možda su tamo u tom domu bili nazočni i drugi članovi obitelji: tete, ujaci, djedovi i bake ili druga djeca. Rečeno nam je da je čitava kuća povjerovala, uključujući i sluge. "(Otac) prigrli vjeru i sav njegov dom" (Mt 4,53).
Netko u toj obitelji pogođenoj nevoljom znao je tko je Isus, čuo je za njegovu čudotvornu silu. I nekako je riječ došla u tu kuću da je Krist u Kani, oko četrdesetak kilometara dalje. U očajanju, otac je uzeo na sebe da će doprijeti do Gospodina. Pismo nam govori: "Kad ču da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu" (Iv 4,47).
Ovaj uglednik čvrsto je riješio da će doprijeti do Isusa. Biblija govori da "zamoli (Isusa) da siđe i ozdravi mu sina, jer bijaše na umoru" (Iv 4,47). Kakva čudesna slika posredovanja! Ovaj čovjek sve je ostavio da bi tražio Gospodina da kaže samo riječ.
Krist mu je odgovorio: "Ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati" (Iv 4,48). Što je Isus time mislio? Govorio je ovom ugledniku da čudesno izbavljenje nije njegova najhitnija potreba. Njegova potreba broj jedan bila je vjera. Razmislite! Krist je mogao otići u tu kuću, položiti ruke na umirućeg sina i iscijeliti ga. Međutim, sve što bi ova obitelj tada saznala o Isusu bilo bi da čini čudesa.
Krsti je za ovog čovjeka i njegovu obitelj želio više. On je htio da povjeruju da je on Bog u tijelu. I tako je zapravo rekao tom kraljevskom činovniku: "Vjeruješ li da Boga moliš za ovu potrebu? Vjeruješ li da sam ja Krist, Spasitelj svijeta?" Kraljevski je činovnik odgovorio: "Gospodine ... siđi prije nego mi umre dijete" (Iv 4,49). U toj točki, Isus je vjerojatno vidio vjeru u ovom čovjeku. Bilo je to kao da je Isus rekao: "On vjeruje da sam ja Bog u tijelu." Jer sljedeće čitamo: "Idi – odgovori mu Isus – tvoj je sin živ" (Iv 4,50).

[Čovjek & Riječ]

utorak, siječanj 20, 2010

KAKO OSTATI ZELEN
Bio sam vođen čitati i proučavati Otkrivenje 9, poglavlje o skakavcima. Dok sam čitao 4. redak o Božjoj zapovjedi skakavcima da ne uništavaju ništa zeleno, doletjela mi je jedna misao.
Shvatio sam da je ovdje ključ kako ostati siguran za vrijeme užasa: moram ostati zelen. David je zapisao: "A ja, ko zelena maslina u Domu Božjem ... dovijeka" (Ps 52,10).
"Zeleno" o kojem David ovdje govori znak je duhovnog zdravlja. To znači cvjetati, rasti i biti plodan. On nam govori: "Moje zdravlje dolazi iz pouzdanja u Boga. Cvjetam jer se okrećem k njemu. Moje pouzdanje u njega stvara u meni duhovni život."
Evo slavne istine o sili ostajanja zelenim: "Ovako govori Jahve: Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj" (Jer 17,5-6)
Gospodin upozorava: "Ne pouzdavajte se u čovjeka. Ako radije stavljate svoju vjeru u ljudsku snagu nego u mene, bit ćete prokleti."
Međutim, ako stavljamo svoje pouzdanje u Gospodina, evo što će naša vjera proizvesti: "Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku, ne mora se ničeg bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod" (Jer 17,7-8 ).
Kad se potpuno pouzdajemo u Oca, puštamo korijenje u njegovu rijeku zdravlja. Tada njegova božanska snaga – sočnost, zelenilo, duhovno zdravlje – istječe iz nas i kroz nas. Dok sve oko nas vene, mi bujamo kao zelena trava, zdravi i jaki. A kad trenutak kušnje dođe, ne klonemo i ne venemo.
Umjesto toga, naša vjera raste.

Čovjek & Riječ :
Ja bih dodao ovome još par ilustracija, (vjerujem da brat David, a ni naš Otac i Gospodin ne bi imali ništa protiv); jednu Davidovu (iz psalma 52:10) : kao zelena maslina u Domu Božjem, uzdam se u Božju dobrotu dovijeka, jednu iz mudrih izreka (11:28) : pravednici uspijevaju kao zeleno lišće i na kraju Riječ našega Učitelja (Ivan 15:5-8 ) : Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.
Dakle samo zelenilo, zelenilo; pustimo Trsove sokove da nas ozelene ... i neka rode (od Oca) očekivanim plodom

[Čovjek & Riječ]

utorak, veljače 02, 2010

KAKO POBIJEDITI ISKUŠENJE

Sila da podnesemo i da se ne predamo iskušenju ne dolazi od toga što smo naše umove nakljukali redcima Pisma, dali prisege i obećanja, provodili sate u molitvi i postu ili se čak predali nekoj velikoj duhovnoj stvari. Sve te stvari su za pohvalu za normalan kršćanski rast, ali u njima ne leži naša pobjeda.
Jednostavna tajna kako da podnesemo bilo koje iskušenje leži u tome da slomimo strah od sotonske sile! Strah je jedina sila nad čovjekom koju ima sotona. Bog nam ne daje duh straha. To je jedino od sotone! Ali čovjek se boji đavla. Plaši se demona. Boji se neuspjeha. Boji se da se njegovi apetiti i navike ne mogu promijeniti. Boji se da će njegove unutarnje želje eruptirati i nadzirati mu život. Boji se da je jedan od tisuću koji je drukčiji, pun požude i izvan mogućnosti pomoći.
Čovjek se boji da neće moći ostaviti svoj grijeh. Sotoni pripisuje silu koju nema. Čovjek viče: "Ovisnik sam i ne mogu prestati! Kao začaran sam od sile đavolje. Đavao me tjera da to činim!"
Strah ima muku. Dokle god se bojite đavla, ne možete slomiti silu nijednog iskušenja. Sotona uspijeva na strahu te kršćani koji se boje đavla imaju malo ili nimalo snage da se odupru.
Sve to je temeljno na laži! Laž je da sotona ima snagu slomiti kršćane pod pritiskom. Uopće ne! Isus je došao da uništi svu silu đavolsku nad krvlju opranom djecom Božjom. Često sam se pitao zašto Bog dopušta duhovnim ljudima da budu tako kušani. Zašto Bog ne ukloni svaku kušnju umjesto da "daje sretan ishod, da je možemo podnijeti" (1 Kor 10,13)? Odgovor je jednostavan. Jednom kad naučite koliko je sotona slab, jednom kad naučite da vas on ne može natjerati ni na što, jednom kad naučite da Bog ima svu silu da vas sačuva od pada, od tada nadalje moći ćete sve "podnijeti" što sotona baci u vas. I moći ćete proći kroz sve to bez straha da ćete pasti!
Nismo izbavljeni od iskušenja, već od straha od đavla da će nas navesti da mu podlegnemo. Kušani ćemo biti dok ne dođemo do mjesta "počinka" u našoj vjeri. Taj počinak je nepokolebljivo pouzdanje da je Bog porazio sotonu, da sotona nema prava na nas i da ćemo izaći iz kušnje poput zlata kušanog u vatri.

[Čovjek & Riječ]

petak, veljače 05, 2010

LEKCIJA SLUŠANJA

Bog je Iliju morao naučiti lekciju o slušanju te ga je zbog toga odveo na vrh gore Horeb i dao mu jednu slikovitu propovijed.
"Glas mu reče: 'Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi.' Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: 'Što ćeš ovdje, Ilija?'" (1 Kr 19,11-13).
Kad je vjetar počeo zavijati, mislim da je Ilija pomislio: "Vrijeme je, Gospodine. Otpuhni Izebel ravno s prijestolja – baci nju i njezine grešne prijatelje vjetru. Sve ih otpuhni!" Ali Bog nije bio u vjetru!
Iznenada je došao velik potres te je Ilija rekao: "Ovo će ih dobro uplašiti! Bog će im vratiti milo za drago. Istrest će ih ravno iz njihovih cipela! Gospodine, vidim da osvećuješ svoga slugu." Ali Bog nije bio ni u potresu.
Nakon potresa, oganj! Nebo se zacrvenjelo od užarenih plamenova! Ilija je povikao: "Gospodine, nisu prihvatili oganj koji je pao na oltar – sad ih spali! Spali pokvarenog Ahaba! Sprži Izebelu! Učini da tvoj oganj proždre zle. Bože, znam da si u ognju!" Ali Bog nije bio ni u ognju!
"Poslije ognja šapat" (r. 12).
Možete li to zamisliti? Prorok koji se nije bojao uragana, zemljotresa ili nebeske vatre, uplašio se šapata. "Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem" (r. 13).
Ilija je pokrio lice kaputom! Zašto? Nije li ovaj prorok razgovarao s Bogom mnogo puta? Nije li bio veliki čovjek molitve? Nije li ga Bog silno upotrebljavao? Da! Ali Ilija je bio stranac tom šapatu!
Kad je konačno dopustio da mu taj glas govori – u samoći, tišini, daleko od svakog očitovanja sile – primio je najjasnije upute u čitavoj svojoj službi.
"Idi u Damask; prođi kroz pustinju; pomaži Hazaela za kralja aramskog, pomaži Jehuu za kralja nad Izraelom i pomaži Elizeja za proroka namjesto sebe …" (vidi 1 Kr 19,15-16)
Danas su tolika djeca Božja tako zaposlena da nikada ne čuju glas koji im dolazi. Oni su silno odani i silno zaposleni svjedočeći, čineći dobro, moleći za duhovno probuđenje, posteći. Međutim, čuju sve osim glasa Gospodnjeg.